quince u akciji

utorak, 14.09.2010.

KRALJICE LJUBIĆA

Hrvatsko novinarstvo je katastrofa i Hrvatska je mizogina zemlja. Ovo nije ništa novo, ali me ljuti i frustrira jer izricanje ove činjenice ne mijenja puno na stvari, ali ipak… Što me to tako nasekiralo, da sam nakon godinu dana šutnje odlučila progovoriti? Radi se o članku, u jednom od vodećih hrvatskih političkih tjednika, koji nosi isti naslov kao i ovaj post. Dakle novinarka je odlučila naciji otkriti tko su „autorice ljubavnih romana s kioska što ih tjedno čitaju deseci tisuća žena, jesu li im likovi stvarni ili izmišljeni, te kakve njihove privatne ljubavne katastrofe leže iza uzbudljivih zapleta.„ Mislim izbor riječi je genijalan, da crkneš. Uvodni dio daje dobru intonaciju cjelokupnom članku jer novinarka nastavlja u istom revijalnom, podcjenjivačkom tonu.
Dakle tko su te žene? Novinarka se trudi pokazati nekakvu sliku, ali kao što sam već prije rekla izbor govornica joj je previše sužen i stereotipan. Na samom početku članka ona govori o tome da autorice ljubavnih romana imaju osebujan životni stil i da su okorjele romantičarke, međutim kroz članak nigdje nije prikazan niti taj osebujni stil života, a od romantike u njihovim životima nema ni traga. Već su to žene u srednjim godinama (između 44 i 50), od kojih je većina rastavljena (tri od četiri sugovornice su rastavljene jedna čak dva puta, od te tri jedna je u drugom „po redu“ sretnom braku), jedna je samohrana majka, jedna je ovisnica o nikotinu, jedna živi isključivo od pisanja, jedna je nezaposlena, a druge dvije rade dnevne poslove, a u slobodne vrijem pišu. Je li to zaista stvarna slika? Nije, jer u istom članku urednica Glorijinih ljubavnih romana navodi kako Glorija surađuje sa 42 autorice i autora stoga 4 izabrane predstavnice nikako ne mogu dati reprezentativnu sliku autorica i autora ljubavnih romana u Hrvata. Zanimljivo bi bilo da je razgovarala s nekim od autora, s nekom mlađom autoricom, nekom vitkijom osobom, nekim tko je sretan u prvom braku i ima petero djece, s nekim tko nije u braku ili tko je drugačije rodne/spolne orijentacije, a piše ljubavne romane. Ali to bi zahtijevalo puno previše istraživačkog rada. Najlakše je ovaj žanr prikazati kao šund, a osobe koje ga pišu prikazati kao neintelektualne („pa dok su drugi učenici za dnevnike čitanja proučavali Krležu, [ona] bi progutala po pet ljubavnih romana“) u ljubavi nesretne, pomalo i ogorčene ovisnice (bilo o nikotinu, bilo o hrani – što je vidljivo sa fotografija).
Zašto one pišu ljubavne romane? Priča svake od ovih žena je drugačija, ali prestrašno je kada novinarka za sugovornice nađe dvije od četiri autorice koje uopće ne vole žanr koji pišu. Jedna na pitanje o pisanju ljubavnih romana odgovara da je njihovo pisanje „kao i kuhanje jela koje kuharica ne voli, ali je ukusno drugima.“ Dok druga koja tvrdi da svatko može napisati ljubavni roman, a ona piše isključivo radi dodatne zarade. Za mene kao neizlječivu romantičarku i čitačicu ljubavnih roman, svih oblika i na hrvatskom i na engleskom jeziku, ovo je jako uvredljivo. Ovim dvjema autoricama, koje ne vole ono što pišu, novinarka je napravila medvjeđu uslugu, jer tko želi čitati nešto u što nije utkana ljubav i dio duše autorice. Ili da se poslužim rječnikom jedne od njih, tko želi jesti jelo koje nije napravljeno s ljubavlju? Ja sigurno ne i znam da ću njihove romane izbjegavati.
Sam stav novinarke prema ljubavnim romanima nije pozitivan, za nju su to smiješne priče. Ali osim toga i naravno šarolikijih spektra predstavljanja osoba koje pišu ljubavne romane, ovom članku definitivno nedostaju podaci. Naime novinarka tvrdi da prema riječima samih autorica ljubavni romani su sve manje traženi na kioscima. I na tome ostaje, ona ama baš nigdje ne navodi zašto bi to moglo biti tako. Ona se nije raspitala kod izdavača kiosk ljubavnih romana o prodaji, ona čak osim Glorije ne navodi niti jednog drugog izdavača. A kad smo već kod Glorije ni tu nije iznijela tiražu ili barem broj prodanih primjeraka mjesečno. Stoga, osim mnogo i premnogo stereotipa, o izboru riječi da ne govorim („ona ne uzgaja nadu“) ovaj članka je užasno površno napisan, pogotovo stoga što je izašao u tjedniku koji drži jako do sebe. Paradoksalno je to što je kolumna koja prethodi članku o Kraljicama ljubavnih romana isto govori o knjizi o ljubavi francuskog filozofa. I dok autor kolumne pozitivno govori o esejima Pascala Brucknera i ljubavi u ovom postmodernom dobu, novinarka se prema ljubavi i ljubavnim romana odnosi sa podsmjehom. A taj podsmjeh mi nije jasan, kao romantika, ljubav, sve je to isprazno i bezvrijedno, a nije li ljubav ono što čini život ljepšim i za čime svi žudimo. Nije li Shakespeare posto poznat po svojim ljubavnim tragedijama i komedijama, da ne pričam o Jane Austine (koliki broj nas je uzdisalo za gosp. Darciyem i poželio naći barem na trenutak, ako ne i zauvijek svoga), pa čemu onda tavo podcjenjivanje ljubavnih romana kakve danas znamo? I na kraju krajeva što je sa žutim tiskom koji nam na pladnju nudi živote drugih ljudi, ne zavirujemo li i mi u njihove dnevne drame prepune različitih emocija i ne veselimo li se mi njihovim srećama i plačemo nad njihovim nesrećama. Nisu li to ljubavni romani u haiku formi? Vjerujem da bi svijet bio bolje mjesto kad bi ljudi više kupovali i čitali baš ljubavne romane, a skupe dizajnerske krpice.

| komentari (0) | print | # |

četvrtak, 10.09.2009.

Vodič kroz galaksiju Neplodnost za autostopere, putnike namjernike, rodbinu i prijatelje. Vol.2

Nakon što si/ste slučajno ili namjerno obznanila radoznaloj osobi da eto ništa od djece, u velikoj većini slučajeva slijedi još jedno biserno pitanje: „A u kome je problem?“ Zar je to važno, a ako je i važno problem je prvenstveno u osobi koja postavlja to pitanje.
Smatram da oni koji postavljaju ovo pitanje, trebaju stati i na sekundu razmisliti zašto im je to važno znati. Je li zato jer su zapravo prikriveni znanstvenici koji rade revolucionarno istraživanje o neplodnosti? Ili im se to pitanje nameće samo od sebe ili jednostavno zato jer su znatiželjni ko psi? Kako god bilo, opet neplodnu osobu (ili u još gorem slučaju par) se stavlja u tatalno neugodnu situaciju i kako god da odgovori/e osjećaj nakon njega gorak.
A što učiniti kad vam/nam netko postavi ovo pitanje. Naravno opet ovisi tko ga postavlja. Ako je to vaša super dobra prijateljica koja zna sve o vama to je ok, ali takva osoba vam sigurno neće postaviti to pitanje. Nakon mnogo grešaka koje sam učinila i razgovora o mojoj neplodnosti u koje sam se svjesno ili nesvjesno upetljavala, sada mi se čini da je najbolje odgovoriti:
a) zar je to zaista važno? ili
b) mislim da Vas se to ne tiče
Kako god bilo na svakome od nas je da odaberemo koliko, kada i kome ćemo reći i želimo li uopće reći odogovor na ovo pitanje, ali kad osoba pređe granicu dobrog ukusa (osobito ako se radi o ženici iz susjednstva koja je sa vašom ujnom išla u osnovnu školu), mislim da dalje od „To Vas se gospođo ne tiče“, ne treba ići.

| komentari (0) | print | # |

utorak, 08.09.2009.

Vodič kroz galaksiju Neplodnost za autostopere, putnike namjernike, rodbinu i prijatelje. Vol.1

Novi Zakon o umjetnoj oplodnji (koji je strašan, prestrašan, užasan i mizogin) podigao je dosta prašine i meni se čini kao da se o nas 20% neplodnih u Hrvatskoj počelo napokon govoriti. Doduše, članci, tv prilozi i slične medijske stvari prisutne u posljednjih nekoliko mjeseci su pune predrasuda. O ženskoj neplodnosti se nešto zna, o muškoj malo ili ništa. Sve to je zapravo, kao i u većini stvari odraz društva. Društva u kojem je glavno pitanje novinara i novinarki tzv. celebritiy magazina „A radite li na bebi?“ ili „A kada će prinova?“ i u kojem nas određene zvijezdice uvjeravaju kako žele 7 djece makar se debelo približavaju 40-tima, jer si naprosto ne mogu reći da ne žele ili ne mogu imati djecu. Sve bi bilo dobro kad bi ta pitanja počinjala i ostajala u celebrity magazinima, ali ona su, kao što već prije rekoh, odraz društva.
Ovdje ne želim govoriti o gore spomenutom Zakonu o umjetnoj oplodnji, niti o procedurama, klinikama, ljekovima i svemu ostalom kroz što neplodni par prolazi kada odluče postati roditelji, a to ne ide. Ovdje želim govoriti o stvarima, pitanjima i komentarima koje mi neplodni ne želimo čuti, a čujemo ih svakodnevno. Rjeđe od rodbine, češće od prijatelja, a najčešće od poznanika i slučajnih prolaznika. Neizgovaranje tih pitanja i komentara spada u pravila lijepog ponašanja. Jednako kao što ćete dobro razmisliti što ćete reći nekom kada mu se dogodi nešto ružno (npr. smrt bliske osobe ili neka nesreća u kojoj je osoba recimo ostala bez nekog dijela tijela ili bez vida ili sluha) bilo bi veoma pristojno da razmislite što ćete reći neplodnoj osobi ili paru kada saznate za njihov problem. Iz vlastitog iskustva mogu reći (ili si barem ja tako utvaram) da niti jedna od tih primjedbi nije bila zlonamjerna, ali su sve bile duboko nepromišljene i veoma bolne.
Ali krenimo ispočetka, krenimo od jednog pitanja (primjedbe) s kojim se svi, i plodni i neplodni, suoče naročito nakon vjenčanja. Pitanje koje bi po meni trebalo biti zakonom zabranjeno i za koje bi se trebalo robijati barem šest mjeseci na Golom otoku (ja sam za slobodu govora, ali ovdje se radi o intimi). Radi se o pitanju koje je gore spomenuto: „A kada će prinova?“ ili (iz vlastitiog iskustva) „... a što maziš tu mačku, bolje ti je da ideš rađat dicu.“. ŠTO TE BRIGA trebao bi biti definitivno odgovor na njega, jer obično se radi o nekoj postarijoj tetki, koja nema pametnijeg posla nego da gleda meksičke sapunice i gura nos u tuđi život kako bi imala što pričati sa prvom susjedom kad joj ova dođe na kavu. Ma i da se radi o vašoj vlastitoj majci odgovor bi trebao biti isti, jer na kraju krajeva to se nje ne tiče to se zapravo nikoga ne tiče osim partnera.
U posljednjih osam godina naslušala sam se ovog pitanja i komentara slične vrste. E sada odgovor je ovisio o tome koliko mi je osoba draga, prisna i je li to bilo prije saznanja o našoj neplodnosti ili nakon. U početku sam najčešće odgovarala spuštajući glas, s nekim osjećajem krivnje što ne pridonosim natalitetu moje države, kao „pa znate nije još vrijeme, ja još nemam posao... imamo još neke planove itd itd“. Nakon saznanja o neplodnosti i bez krivnje što ne pridonosim natalitetu moje države počela sam odgovarati „Ne možemo imati djecu, neplodni smo!“. BUUUUM ravno u glavu. Naravno reakcije su bile svakakve, najčešće je išla prvo isprika, a zatim nekoliko drugih (tupavih i neumjesnih) pitanja koje neplodni par ne želi čuti, a koja ću svakako navesti kasnije. Ipak tada sam činila jednu pogrešku, a to je kada su mi se oni ispričali, ja bi im rekla: „ma nema veze“ i počela im objašnjavati problem. Velika greška, vrlo velika greška. Ne predlažem ja da se bude na nož sa svima, ali sada mislim da je bolje sve koji postavljaju takva pitanja malo grublje otkantati, jer ćete na taj način u korijenu srezati svaku raspravu o tome. A naprosto se čovjek i bolje osijeća kada ne razgovara o bolnoj temi.
Oni koji postavljaju ovo pitanje ne shvaćaju koliko povrjeđuju neplodan par tim pitanjem. Jer kad moraš izreći riječ nikada to je prestrašno i zaista te to rastura, pa makar to izgovarala s osmijehom na licu.

| komentari (0) | print | # |

subota, 22.08.2009.

gimme a break

Da me netko pita kako je sve počelo, mislim da ne bih znala reći. Što se tiče vremena tu sam sigurnija, dosta rano, možda već u formativnoj fazi. Vidite ja sam oduvjel znala što neću, ali nisam baš znala što hoću i nisam bila previše uporna u postizanju svojih ciljeva. Rađe bih odustala nego se potrudila do kraja. Za mene i nesavršeno je često puta bilo dovoljno dobro. Međutim to stvara određeni problem, pogotovo sada kad imam 34 i kada nemam neku imam mnogo iskustva i znanja, ali ne previše sustavnog.

Vidite ja sam upisala srednju školu koju i nisam baš htjela. Shvatila da je to lako završiti sa relativno dobrom prosjekom (uvijek iznad 4,0). Zatim nisam upisala faks koji sam htjela (ja sam htjela komparativnu, ali nisam znala odgovor na pitanje u kojem je romanu đavo došao u Moskvu jer nije bilo na popisu moje školske lektire – da naravno mogla sam probat ponovno, ali nekako sam bila zadovoljna s onim što sam upisala umjesto i ostala sam). Nakon toga je uslijedio magisterij, koji sam bez problema savladala i to na engleskom, ali iz sasvim drugačijeg područja od onog iz kojeg sam diplomirala, da bih sada bila na doktoratu opet iz trećeg područja, ali mislim da se ipak vraćam na ono što me naj zanima. Kao što možete pročitati, jedini konstanta u mom životu je da nema konstante. Iskreno zavidim djevojčicama koje sa 10 godina znaju da hoće biti pravnice, liječnice ( i to neuro kirurginje), molekularne biologinje i sa 28 su već na postdoku iz toga. Ili onima koje sa 10 znaju da hoće biti frizerke i sa 28 imaju svoj frizerski salon u gradu poznat jer se u njemu šišaju poznate face. Ne zavidim im na slavi, zavidim im što imaju svoj cilj. Kod mene, osim one konstante koja nedostaje postoji još jedna stvar, a to je da želim pisati i zarađivati od pisanja. Znam, znam, ako hoćeš pisati, moraš pisat sve pet, međutim od nečega trebam i živjeti. I tako zbog svih mojih nekonstantnih konstanti, pati moje samopouzdanje pa onda većinu vremena radim poslove koji su slabo plaćeni i nemaju veze sa niti jednim mojim formalnim obrazovanjem i onda ne mogu pisati. I pitam se kako to promijeniti. Kako dobiti ono što želiš??

Ovo pitanje svakako otvara slijedeću temu, a to je frustracija zvana posao. Koliko sada trenutno se može pročitati po novinama, a kao da to nismo znali i prije, ako si tokar možeš biti direktor, ako imas VŠS možeš biti direktor, ali ako si na doktorskom studiju ili nedaj Bože da si doktorirao onda možeš raditi za 3- 4500 kuna i nitko te ne šljivi ni 2%. Jedna od mojih želja u životu je bila da radim u znanosti i tu isto svaki put dobije posao netko tko ima vezu, manje škole, iskustva i znanja od mene.Vidite u čemu je problem ja nikako da dobijem moj break, da dođem do te točke kada će i meni krenuti neke stvari. To naravno ne znači da želim biti CEO neke velike firme jer nemam pojma o managementu. Ali, dosta mi je loše plaćenih poslova koje radim da bih preživjela, beskonačnog javljanja na oglase koji tu pro forme (a dobiju ih neki ljudi koji nemaju pojma o poslu) dosta mi je da mene i moje znanje netko iskorištava za male ili nikakve pare. Gdje je greška u meni ili u svijetu. Očito u meni.

Vrlo nekonstantna i isfrustrirana ja.

| komentari (0) | print | # |

nedjelja, 13.01.2008.

ŠTO UČINITI KADA VAM BANKOMAT POJEDE KARTICU?

Prije neki dan dođem ja do bankomata, koji nije bankomat moje banke, gurnem u njega karticu dok on iz meni nepoznatog razloga pojede karticu. Niti sam ukucala krivi pin tri puta, niti mi je kartica istekla, naprosto bankomat ju je pojeo. I tu je počela moja avantura, nalik na neki loš triler u kojem junak treba u roku od 24 sata doći do kartice i spasiti svijet. Ipak šalu na stranu, mislim da je bolje izgubiti karticu nego da vam je pojede bankomat, jer kad izgubite karticu, nazovete jedan broj, otkažete je i za par dana dobijete drugu, kad vam je bankomat pojede nitko ne zna kako i gdje trebate pokupiti karticu i trebate nazvati najmanje 7 brojeva prije nego što dobijete bilo kakvu informaciju, a na kraju se i ona pokaže kriva.
Dakle u slučaju da se nađete u situaciji sličnoj mojoj učinitie slijedeće (ovo vrijedi samo za Zagreb):

1. Nemojte paničariti (ne isplati se, znam nije ugodno, ali je rješivo)
2. Nazovite broj službe za korisnike koji se nalazi na bankomatu i recite im da vam je bankomat pojeo karticu. Saznajte i zapamtiti u kojoj je ulici bankomat,pogotovo ako nije stavljen na banku već na videoteku ili mini market.
- Ako su bankomat i kartica iste banke, problem riješen, za nekoliko dana ćete dobiti natrag vašu karticu i to cijelu. Problem se javlja kada kartica i bankomat nisu iste banke (bankomat je npr. HPB, a kartica npr. Splitske banke) Onda poduzmite slijedeće korake:

1. Nemojte paničariti (ne isplati se, znam nije ugodno, ali je rješivo)
2. Nazovite broj službe za korisnike koji se nalazi na bankomatu i recite im da vam je bankomat pojeo karticu. Saznajte i zapamtiti u kojoj je ulici bankomat,pogotovo ako nije stavljen na banku već na videoteku ili mini market.
3. Služba za korisnike će vam dati broj u Fini (ako Fina prazni njihove bankomate, kao što je u mom slučaju to bilo)
4. Nazovite taj broj u Fini ( 01/6127-130) i onda će vam oni reći da morate kontaktirat banku čiji je bankomat pojeo vašu karticu i dati vam broj
5. Nazovite taj broj i recite što vam se dogodilo, oni će, ako nije vaša greška, isti dan poslati nalog Fini da se vaša kartica izvadi (ja sam bila te sreće, ajde barem nešto)
6. Nekoliko sati kasnije ponovno nazovete Finu, onaj gore broj, da vam kažu je li vaša kartica izvađena ili nije, ako je... (e tu priči nije kraj), BTW Fina radi od 7.30-18.30 za predizanje kartica, a nazvati možete do 20.30.
7. Oni će vam reći da možete doći u Finu (Ul. grada Vukovara 70, šalter 18, prvi s desne strane kad prođete metal detektor) po nju, ali vi ih pitajte jesu li oni sigurni i prije nego se veselo zaputite u Finu nazovite ih i provjerite je li vaša kartica još uvijek tamo, jer moja nije bila. Moju su poslali u banku čiji ju je bankomat ponosno progutao. Ako je u Fini, sve super, još samo pitajte jesu li vam precvikali karticu ili nisu jer ako jesu onda jedino sto vam preostaje je da se uputite u matičnu banku po novu, naravno noseći precvikanu sa sobom.
8. Ako vam u Fini kažu da su je poslali u banku, pitajte gdje – adresu banke - i tada pričekajte dan, dva dok kartica POŠTOM ne stigne iz Fine u tu banku. Ili možete kao ja naivno vjerovati da pošta putuje brzinom svjetlosti, pa da će isti dan stići iz Fine u banku i otići u banku te ih moliti da vam (bez obzira na ustaljenu praksu) ne precvikaju karticu. (sreća u nesreći). Eto i na kraju ćete dobiti svoju karticu, doduše precvikanu, ali je dobijete natrag i onda ponovite zadnji korak iz točke 7. uputite se u matičnu banku po novu karticu s precvikanom u džepu.

VAŽNO: kada vam bankomat druge banke pojede karticu oni po default-u cvikaju tu karticu u banci. Ili što bi se reklo: Takva je naredba

I mislite li još uvijek da je sranje kad izgubite ili vam ukradu karticu? Promislite dvaput!

| komentari (2) | print | # |

utorak, 08.01.2008.

Markač, pušenje i pokušaj ubojstva

Nakon poduže stanke evo me natrag. Nekako sam se izgubila u poslu, putovanjima, traženju sebe (kod mene je to konstanta), praznicima. Mislim da je početak godine uvijek dobra stvar za započeti nešto ili možda za nastaviti nešto što smo započeli. Ali o novogodišnjim odlukama nekom drugom prilikom.
U proteklo blagdansko vijeme, a i u najnovije doba, dvije vijesti su posebno zaokupile i prepravile Hrvatske tiskovne i elektronske medije, a mislim i narod. Prva bi se mogla nazvati Još jedan gaf Jubita ili Kuda idu divlje svinje i hrvatski generali?, a druga Jesu li građani i građanke (doslovce) popušili svoje?
Dakle negdje poslije Božića digla se silna medijska prašina oko božićnog lova generala Markača i minista Kirina, točnije oko neovlaštenog odlaska generala Markača u lov. Ne želim uopće ulaziti u političku pozadinu ove priče, u razmatranje krivnje, ne krivnje, Domovinski rat, zločin i kaznu i Haški sud. Naprosto mislim da je tip blesav, jer kad ti je već ponuđeno da se braniš sa slobode, da ne sjediš u ćeliji, čemu onda kršiti ta pravila. Možda je zatvor u Scheveningenu tako cool mjesto, da bi svi poželjeli biti u njemu, a možda je i ekipa dobra. Tko zna?
Što građane i građanke Hrvatske dalje muči je objava nove nam koalicijske vlasti da će se zabraniti pušenje na javnim mjestima. Ajme kuku meni muke i panike, svi pričaju o tome kao da je to problem br.1 u Hrvatskoj, ali i šire. A ja se mislim ako su naša braća, rodjaci, netjaci i strikani, ujne, tetke, rodice i ostala mnogobrojna rodbina koja živi po Amerikma, i Europama mogla prihvatiti to pravilo, pa možemo valjda i mi. Nije li nam žarka želja da se maknemo sa tog mrskog i drskog, duhanskim dimom zagađenog Balkana, (po čijoj nas količini i svrstavaju u njega ili kako je to meni rekla jedna Nizozemka s gađenjem na licu „A kod vas u Hrvatkoj svi puše!!“) i pokažemo svijetu da možemo bez dima u Europu. Dakle, mislim da je to super zakon, veselim mu se i pozdravljam ga, jer napokon kad izađem iz birtije neću smrdi, a smanjit će se i mogućnost dobivanja neke respriratorne boleštine.

Iskreno boli me briga i za Markača i za novi zakon o pušenju i nepušenju. Ono što je po meni najvažnija vijest praznika je pucnjava ispred narodnjačkog kluba, nazvanog po potonulom brodu, Titanik. Sama vijest o pucnjavi i nije toliko šokantna (na žalost), jer pucnjave takve vrste nisu rijetkost ispred narodnjačkih kubova. Ono što me je šokiralo, a bogami i poprilično zastrašilo je to da nitko nije reagirao na je činjenica da je u toj pucnjavi sudjelovao:

„Siniša K. (27) koji je policiji odranije poznat zbog 30-ak kaznenih djela. U njegovu podebljem dosjeu do danas su upisana djela iznude, teških krađa i jedan pokušaj ubojstva.“

Ljudi, žene, muškarci tko god, jeste li svjesni činjenice da tip ima 27 godina i 30-tak kaznenih dijela, od toga je jedno pokušaj ubojstva. BTW prema KZ.-u RH za pokušaj se (čl. 33 KZ-a) dobiva od 5 godina (naravno da postoje olakotne okolnosti), a ako se kaznena prijava podigne po čl. 91 KZ-a teško ubojstvo može se dobiti najmanje 10 godina ili dugotrajna kazna. I taj tip i dalje mirno šeće našim gradom i propucava ljude i to ama baš nikoga ne smeta. Niti jedan kolumnist, ni dnevnih ni tjednih novina nije našao shodno da nešto napiše o tome. Niti jedan novinar ili novinarka nisu napravili članak na temu kriminalaca s povećim dosjeima prepunim teških kaznenih dijela koji šeću našim ulicama, te pitao nekoga iz DORH-a ili sudstva kako je to moguće. Već me danima zasipaju stupidnim članicima za i protiv pušenja i je li Markač trebao u Hag, te što zabrinuti građani misle o svemu tome.
Hej, probudite se on sutra može propucati nekoga od vaših najmilijih zato jer mu je ovaj uzeo parkirno mjesto, pretekao ga na zelenom valu, čudno ga pogledao ili mu se nije svidjela frizura vama voljene osobe. Takvim tipovima ne treba razlog. On bi trebao sjediti u zatvoru, ali svi mi kolektivno toleriramo nasilnike i nasilje, ali se zato jako brinemo što nećemo moći popušiti prvu cigaretu uz ranojutarnju kavu.

| komentari (2) | print | # |

četvrtak, 18.10.2007.

ZLO

Četvrtak je, pada kiša, na televiziji ništa, rastura me dupe i noge od aerobika (što bi tek bilo da je bilo stepa?). Međutim ovo sve nema nikakve veze sa zlom, jer su to dobre stvari, ako možda nisu dobre onda su svakodnevne. Zlo za mene nije svakodnevno, ali danas sam se susrela s njim.

Dakle, možete me nazvati naivnom 33 godišnjakinjom, ali ja zaista vjerujem u ljude i smaram da smo mi kompleksa bića. Vjerujem da smo sposobni učiniti velika dobra i velika zla i da smo, u stvari mješavine crnog i bijelog, te da ovisno od osobe do osobe nijanse sive variraju, negdje je svjetlija, negdje tamnija. Međutim, danas sam susrela, po meni crnilo koje me zaprepastilo.

Idem to ipak malo izanalizirat ? Kad bolje razmislim uz crnilo sam susrela i nemogućnost ostvarenja na bolji i drugačiji način nego putem pokazivanja moći. I zapravo kada sam racionalno razlučila tj. kada sam pogledala iza zla i vidjela tu nemogućnost ostvarenja to zlo je prestalo biti tako strašno, mogla sam se s njim nositi, postalo je beznačajno. I samo je potvrdilo moju teoriju o različitim stupnjevim sive boje.

Ipak ostalo je pitanje, zbog čega, zbog čega je važno pokazati moć nekome tko ima tako malo moći. Pokazati moć osobi koja je slučajni prolaznik u tvom životu, tek jedna mala mrvica koju čak ne možeš ni iskoristiti jer nemaš je na osnovu čega iskoristiti, isto tako je ne možeš ni potplatiti jer je nepodkupljiva. Hm, mislim da sam dala odgovor, stvar je u tome što i zlo se boji, vidi prijetnju, pa mora pokazati, ne drugoj osobi nego sebi da ima moć, da ima informaciju koja bi mogla nekoga prepasti i da niti malo ne cijeni što ta osoba radi i odnosi se prema tom radu s gledajući je s visoka.

I opet me možete nazvati naivkom, ali ja vjerujem da u životu (ovozemaljskom) sve dođe na naplatu, na ovaj ili onaj način. Želim vjerovati da se dobro dobrim vraća. Znam da ima istine u onoj da “se na štengama novci broje“. Ali kako to da oni dragi i dobri ljudi odlaze prvi, dok tamne nijanse sive su tu natkriljuju nas pokušavaju nas progutati i nerijetko izlaze kao pobjednici iz bitaka?

| komentari (0) | print | # |

četvrtak, 23.08.2007.

Ljeto i ljetovanje

Ovogodišnji godišnji mi je u mnogoćemu donio prosvjetljenje. Naučila sam da ako ne želiš dopustiti da te tvoj cijeli ured i posao prate na godišnjem (premda su oni kilometrima daleko, a ti pokušavaš uživat u sjeni borova uz neprestano zujanje telefona, a ne kako bi se očekivalo cvrčaka) trebaš isključit mobitel i staviti Out of office reply. Neki vjerojatno misle «duh» kako se toga nije prije dosjetila, vjerujte mi jesam, ali radeći u nevladinom sektoru u kojem požrtvovno (čitaj: glupo) nabijamo sebi neplaćene prekovremene, govoreći sebi da je to za opće ljudske ideale (koji su umrli valjda s drugom Titom), naprosto te ponese val toga da radiš i na godišnjem. E nakon što mi je iz ureda pristiglo preko nekoliko totalno stupidnih i u tim trenucima nerješivih pitanja napravila sam sve gore navedeno; službeni mobitel je ostao bez baterije i nekako nisam imala volje ga ponovno puniti, privatnom se iznenada isključio zvuk, a moj mailbox je upornima javljao da se strpe nekoliko tjedana dok se ne vratim u ured. (da vratila sam se u ured, ali isti je u međuvremenu poplavio i sad sam opet doma, ali nisam na godišnjem, ma skoro da jesam sretan ).

Ali tijekom ovog godišnjeg tj. od onog trenutka kada sam sa šest sati od predviđenog polaska sjela u auto mi je nadoilazilo još jedno otkrivenje, a to je da ne volim ljetovanja (otprilike podjednako kao i Božićne praznike). Razlog je vrlo jednostavan isfuravanje i gužve i cijene. Prema nekom nepisanom pravilu, tijekom ljeta, svi bi mi koji živimo u zapadnim civilizacijama trebali biti silno sretni što smo se napokon dočepali mora, što tamnimo (stvaramo podlogu za rak kože), što uživamo u totalno ludim tulumima (obično ispred ludih mjesta, jer na u ova dva grmelja ne daju ući, jer nismo propisno obučeni) itd., itd.
Ali ima tu još, evo nekoliko mojih razloga zašto ne volim ljetovanja:
1. Vrućina i njezina nuspojava znojenje, ja naprosto ne volim kad se s mene cijedi k'o u sauni, osim u slučajevima kada to svjesno želim (trčanje ili odlazak u već spomenutu saunu).
2. Premda spadam među sretne osobe, koje mogu otići na godišnji bilo koji dan u tjednu, grozim se i same pomisli da bi mogla ostati zarobljena na auto-putu pred nekim od naših jednotračnih tunela na temperaturi na kojoj i stanovništvo ekvatorske Afrike pada u nesvijest, u još užarenijem automobilu kojem je upravo taj dan ili nekoliko dana prije puta crkla klima. Ovdje mislim i na odlazak i na povratak. (U povratku mi se to i dogodilo)
3. Kad se napokon dočepaš plaže one su krcate, a ako imaš sreće da nisu onda je more prljavo. Evo dvije scene, s dvije različite plaže, s naše Dalmatinske obale. Subota je kasno poslijepodne, sunce polako zalazi. Medeni i ja odlazimo na veliku plažu u Splitu, koja osim što izgleda očajno jer od odlaska Pape nitko tamo nije prstom maknuo, je k tome i pretrpana i to većinom obiteljima iz zaleđa koje su došle na cjelodnevni izlet s prenosnim frižiderima napunjenima pohanih kokošima, paradajzom i paprikama. Čak i u tako kasne popodnevne sate mjesto je nemoguće naći, ležaljku iznajmiti, a do prvog kafića je dobrih 10 minuta hoda po prašnjavom autima prekrcanom platou. More nije baš pre čisto svašta nešto pluta po njemu, a zbog ne baš velike dubine puno kupaća, a onaj koji ju je radi nikako se nije mogao odlučiti hoće li da ona bude zemljana ili šljunčana. Ukratko jedinstveni i neponovljiv doživljaj kupanja. Nakon toga smo se uputili na Hvar s mišlju da ćemo u tom mondenom ljetovalištu bogatih i slavnih ipak naći neku bolju plažu i jesmo. Komparativna prednost u odnosu na prvu je bila u tome što odabrana plaža nije bila pretrpana i što je to bio kameni plato, dakle ni trunke zemlje ali, ali. Odabrana plaža se nalazi preko najskuplje plaže u Hvaru (opće poznatog Bonja, gdje dan košta 600 kuna), situacija sa cijenama je ovdje malo bolja (ležaljka 35, suncobran 25, kava 15, voda Jana 0,33 koju te natjeraju kupiti jer ti prodaju priču da voda ne valja – nisam nasjela na taj trik), i tako naravno zbog lokacije i cijena očekuješ da će more biti čisto. Međutim tu vas očekuje iznenađenje, u krajnjem lijevom kutu mora skuplja se smeće i to ne par plastičnih boca i pokoja vrećica već nešto odvratno ljigavo, sluzavo na izgled. I sada mi nije jasno, radili se tu o tome da su oni dobili koncesiju za plažu, koja očito ne uključuje i to da se moraju pobrinuti da more na plaži bude čisto ili im naprosto ne može doći do mozga da gost koji plati skupu kavu, preskupu vodu i turbo ultra skupi sendvič (proučila sam cjenik, nisam luda dati 40 kuna za malo kruha i list salate) želi i čisto more.
4. Da bi se dočepalo bilo kojeg otoka potrebno je otići u trajektnu luku, gdje je jednako tako vruće i gužva i ljudi bez obzira što idu na godišnji i trebali bi biti sretni su zapravo skroz nervozni. Ako ste sretne ruke prođete s kojom psovkom, ako niste možete završiti kao voditelj dnevnika sa prekršajnom prijavom.
5. U Splitu smo naletili na još jednu pojavu, koja je valjda specifična za taj grad, a to je simpatično neljubazni konobari. Pilu smo kavu u jednom kafiću u strogom centru gdje je mrzovoljnost konobarice dok je primala narudžbe bila toliko očita, da me čak malkice podsjećala na mene kada puše jugo. Međutim nakon treće kave smo se skompali s njom do te mjere da se izderala na svog gazdu kada je počeo pričati nešto s nama. Isto tako u jednoj konobi, konobar je bio toliko neljubazan i pomalo nadrkan (dobacivao se s gostima, ovi su mu htjeli platiti i nešto mu rekli o vrućini na što im je on odgovorio « Daj sačekajte šjor i meni je vruće!» poprilično neveselim tonom) da nam je zaboravio donijeti cijelo jedno jelo, ali nema veze jer to je dio folklora i sve je dobro dok ne lete boce.
6. I da prozovite me razmaženom kučkom, ali kad naručim kavu sa hladnim mlijekom očekujem kavu sa hladnim mlijekom, pogotovo ako je plaćam 12 do 15 kuna (kod mrzovoljne iz prethodne priče, kava je bila 8 kuna i uvijek s hladnim mlijekom, ali to je bio Split, a ne Hvar).
Ima valjda tu još, ne mogu se više svega ni sjetiti, tako nakon svega ovdje rečenog pitam vas ima li smisla ići na ljetovanje na more? Moram pod hitno mijenjati taktiku i smisliti nešto super za iduću godinu.

| komentari (0) | print | # |

subota, 16.06.2007.

U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM PATRIJARHATOM

Živimo u vrijeme rasplinutog patrijarhata, u kojem se vlast nad ženom s oca prenosila na muža. Žena više nije ni muževo ni očevo vlasništvo.
Netko novi stupa na ispražnjeno mjesto. Uredi su postali novo mjesto intime, nasljednici budoara, salona, dnevnih soba, spavaonica, žena provodi u njima najviše budnog vremena, te šefovi time postaju nasljednici drevnih očeva i muževa, autoritarnih muškaraca, koje slušamo bez pogovora.
…
Dok nam iz vlastitih muževa više ne emanira nikakav autoritet, što se događa s dobrim šefovima? Jesmo li u njima pronašli sve što nam treba da bismo procvali u karijeri, koja nam je i tako preuzela dobar dio života? U tom slučaju šef postaje karijatida, utočište i uzor. Neka vrsta uredskog dragog boga.

Tako piše danas u Jutarnjem Milana Vuković Runjić, a ja se pomalo zgroženo pitam je li to istina? Je li patrijarhat doista razvodnjen? Nije, i nemojmo se zanositi da je. Ja sam zaista zagrižena mrziteljica patrijarhata, kojeg treba definitivno ukinuti, stoga nikako ne mogu dopustiti da se o njemu (sa žaljenjem - kako mi se to čini kod Milane) govori kao o nečemu razvodnjenom. Nikako nisam sklona prihvatiti autoričine argumente da zbog toga jer se ovaj kućni patrijarhat razvodnio mi žene u našim šefovima tražimo zvijezde vodilje, muški autoritet, zamjenu za očinsku figuru, čistu priču. Ako prihvatimo da je to istina, onda se tu ne radi o razvodnjenosti patrijarhata, već se radi o nadomještanju jednog muškog autoritarnog modela moći, s drugim. Odnos otac – kći, patrijarhalni muž – žena te šef – zaposlenica su odnosi moći u kojima muški predstavnik ima mnogo više moći od žene, te upravo zbog toga smatram da priča o razvodnjenosti patrijarhata ne drži vodu, jer u patrijarhatu kao i u navedenim odnosima radi se o disbalansu moći, koji se nikako ne smije gledati kao nešto razvodnjeno. Patrijarhat je još uvijek tu veoma čvrsto ukorijenjen.
Čitajući početak trećeg ovdje citiranog odlomka (Dok nam iz vlastitih muževa više ne emanira nikakav autoritet) , ne mogu se ne zapitati kako jedna obrazovana žena može ovako nešto napisati. Zar nam naši muževi trebaju biti autoritetne figure, zar smo mi žene neka bolesna mazohistička, obezglavljena bića koja trebaju autoritete, jer inače ne znamo djelovati, misliti, živjeti. Ja sam mislila da se bračni odnos zasniva na međusobnom (naglasak na međusobnom) poštenju i uvažavanju, s tendencijom što manje podjele na rodne uloge, ali izgleda da nije, barem ne prema autorici ovog članka prema kojoj mi žene trebamo autoritete, a mi vražje feministkinje smo to ženama oduzele, pa su one prisiljene to tražiti kod svojih šefova.
Ipak cijela logika priče iz ovog članka baš ne stoji. Prvenstveno, stoga jer žene koje jako puno rade i mogle bi upasti u ovu priču, su većinom visoko obrazovane, rade relativno dobre poslove, relativno su dobro plaćene i pokušavaju biti emancipirane. Što nužno ne uključuje da su i osviještene po pitanju rodne ravnopravnosti, ali recimo da jesu više nego neke druge slabije obrazovane žene koje rade repetativne poslove. Stoga manja je vjerojatnost da će im šefovi biti glavne muške figure u životu. Problem s ženama koje rade repetativne poslove je taj što su one češće slabije obrazovane, manje emancipirane i vjerojatno imaju taj muški autoritet kod kuće, bilo u liku oca, bilo supruga te stoga nisu «prisiljene» tražiti nadomjestak na poslu, a ako i kojim slučajem jesu smatram da te žene ne dolaze u toliki doticaj sa svojim šefovima te da njihovi šefovi nisu njihovi mentori koji isijavaju pozitivnim autoritetom, već samo obični šefovi koji im vjerojatno duguju plaću za posljednjih 6 mjeseci.
Stoga napisati sve to, dobiti cijelu kolumnu u subotnjem izdanju visoko tiražnog dnevnog lista je stvarno žali bože novaca
A pred nama feministkinja je dug put, jer patrijarhat je preuzeo još jedan oblik i to onaj koji udara na egzistenciju nas i tako potplaćenih žena.

| komentari (0) | print | # |

Biti Vlatka Pokos

Od samog početka javnog, sve objavljenog i sve prisutnog razvoda Pokos –Radeljak svrbe me prsti da nešto napišem o tome. Mislim da je sada pravo vrijeme za to, sada kada „ljubavna priča“ desetljeća i razvod godine je dosegnula svoj vrhunac, ali i epilog. Danas u 24 sata prenosi još jednu u nizu super inteligentnih izjava ovog para. Za mene i Vlatka i Dikan su rekli svoje, što on o njoj, što ona o svojim divnim planovima za budućnost. I upravo ti divni planovi za budućnost su me potakli da se još razmislim o pisanju o paru koji se svima, uključujući i meni popeo na vrh glave, ali je ipak o njemu brujala cijela špica posljednjih nekoliko tjedana.

Dakle Vlatka Pokos je jadna žena, koja sve nas obične i ne tako „sretne“ žene, bez bundi s viškom kila, koje zarađuju mjesečno između 2.800 i 5.000 kuna gleda s prezirom. Vlatka Pokos je ostvarenje Američkog sna, na hrvatski način koji se izrodio u ostvarenje najgore Židovske kletve „Dao ti Bog da imao pa ne imao.“ Vlatka Pokos je nikakva pjevačica i još gora voditeljica (doduše moram priznati da je napredovala), ona je možda fajterica, ali je sigurno žena bez smisla za biznis. Vlatka Pokos je osoba koja je dala nama običnim smrtnicima „Kruha i igara“ (više igara, skoro ništa kruha), ona je žena bez dostojanstva koja je u punom smislu te riječi pred čitavu Hrvatsku iznijela svoje doduše čisto, ali ipak rublje. Ona je osoba koja je ženu svela na tijelo, i koja sada da bi prošetala to svoje tijelo, koje je već pomalo staro i ofucano, po nekoj pozornici traži 15.000 kuna, a što je najgore neka pohotna muškarčina će joj to dati, a to je stvarno gadljivo.

Što mi govori Vlatka Pokos
Nakon što sam pročitala par članaka iz razno raznih dnevnih novina (još nisam otišla na frizuru niti kod kozmetičarke da bih dohvatila tjednike) o Vlatki Pokos sam zaključila, uz gore rečeno, da bi je trebalo žaliti, jer ona je zapravo sirota. Da doduše ima 20 bundi i ne znam koliko pari svilenih tangi, ali vjerojatno da ih pokuša prodati na Hreliću za njih ne bi dobila više od 1000 kuna. Ona nema ni stan, ona koja je bila dobro plaćena za prešetavanje u skupim haljinama (koje je doduše sama kupovala- saznala od njenog prijatelja voditelja), po kojekakvim (za mene drugorazrednim) HTV-ovim emisijama i festivalima. Ona je ulagala u sebe, a ona kao osoba užasno puno košta i zahtjeva (jer ipak visoko postavljeni standard se mora održati), a to ulaganje je propala investicija. U jednom trenu njene dionice su postigle visoku cijenu, ona ih je pokušala unovčiti i to joj je relativno uspjelo. Paket je sadržavao jednog muža, dvoje djece, stan u centru Zagreba, relativno osiguranu budućnost. Ali tada je došlo do crnog četvrtka i kraha i Vlatka se opet našla na početku, bez stana, bez posla (jer je sve to vrijeme zapravo bila skupa uzdržavana supruga, čak ni domaćica). I sad se ja pitam, kako žena za koju mediji tvrde da je jaka, da je pametna može sebe, čak dva puta u životu dovesti do ovoga i za to kriviti svoje partere govoreći kako je oni nisu podržavali. Za mene ta osoba nije ništa od toga za mene je ta ona glupa i nesposobna sponzoruša. Moju teoriju je potvrdio i današnji epilog Pokos - Radeljak prema kojem će naša hrabra Vlatka ući u kredit, a za nagradu će se počastiti Diorovim haljinama, blago njoj.

| komentari (1) | print | # |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Što se nalazi ovdje

Linkovi

utorak, 14.09.2010.

KRALJICE LJUBIĆA

četvrtak, 10.09.2009.

Vodič kroz galaksiju Neplodnost za autostopere, putnike namjernike, rodbinu i prijatelje. Vol.2

utorak, 08.09.2009.

Vodič kroz galaksiju Neplodnost za autostopere, putnike namjernike, rodbinu i prijatelje. Vol.1

subota, 22.08.2009.

gimme a break

nedjelja, 13.01.2008.

ŠTO UČINITI KADA VAM BANKOMAT POJEDE KARTICU?

utorak, 08.01.2008.

Markač, pušenje i pokušaj ubojstva

četvrtak, 18.10.2007.

ZLO

četvrtak, 23.08.2007.

Ljeto i ljetovanje

subota, 16.06.2007.

U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM PATRIJARHATOM

Biti Vlatka Pokos

<	rujan, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30